Prije dvadeset godina, davno prije mobitela, aplikacija, Interneta, laptopa, digitalnih kamera, tristotinjak kanala na televiziji, bauljala sam Gradskom knjižnicom s onim starmali osjećajem "pročitala sam sve, nema više ništa!!". Otisnuvši se među politiku, vojne vještine, vrtlarstvo, zdravlje ondje sam ugledala malu zelenu knjižicu Pet Tibetanaca, fontana mladosti.
To je bilo vrijeme kada je fotokopiranje tek počelo doživljavati uzlet, možda koju godinu ranije kad si bio bolestan netko iz razreda išao je po nalogu razrednika kod tebe kući kako bi sve stigao prepisati i ne bi kasnio s gradivom. O tome se tada jako vodilo računa.
Ako dobro pamtim, fotokopiranje se "dogodilo" između sedmog i osmog razreda, to je bila prava revolucija kada si bio bolestan - naime više nitko nije morao ići kod nikog, sve se dalo fotokopirati u malom kiosku pored škole.
Prije dvadeset godina, moj džeparac iznosio je točno 120 kuna, možda su tada bili i "hrdi", ali kad su osvanule kune, to je bila ta cifra u kunama. Imala sam plaćenu pokaznu i marendu u školi, i džeparac sam trošila na nekakve luksuze kao kakva štosna pernica, Teen, kazetu kakve omiljene grupe ili pjevača i slično, baterije za walkman.
Kopiranje u knjižnici bilo je kunu, ako ne i dvije, izvan zgrade još je uvijek sve bilo u povojima, nekakvih osamdeset lipa, čak nisu svi htjeli ni kopirati jednostrano. I tako sam se bacila na posao i dvadeset najvažnijih stranica knjige stisla na pet lista, mama mi je papira uvijek donosila s posla, obično bih ga rezala na pola i stavljala u neke trenutno omiljene korice bilježnice kupljene u Trsu; korice bi počupala ljeti, kad prođe škola i onda dalje koristila za privatne potrebe.
Bila su to simpatična, slatka vremena kada nitko nije znao mnogo kao što danas svi znaju sve o svemu, pa nakon zanimanja za yogu, potom Tibetance, budizam itd. moji su imali užasan predosjećaj kako je naredni korak odlazak u Hare Krišnu.
Danas Pet Tibetanaca mogu skinuti u pdf formatu, pogledati na youtube-u, komentirati na forumu, svako toliko negdje osvane neki tekst o tome. Ipak, iako sve već znam napamet, uvijek prebirem po svojim listovima, uživajući u svom rukopisu od nekad, sve je to bilo toliko davno da skoro tako više ni ne pišem.
Sve pisano tehničkom olovkom i održalo se. Greškice kod prepiske prepravila bi brisanjem gumicom, kakav korektor, to mi je tada bio snobizam, mi smo lizali kraj gumice pa po greški.
Osim što vježbe osobu proljepšaju izvana, zaista se smirite iznutra. Treći Tibetanac je jedna od onih vježbi koje možete odraditi u uredskom toaletu ili garderobi dok šećete nekim trgovačkim centrom.
Imala sam faze kada sam redovitije ili pak na preskoke prilazila tim vježbama, ali trećeg sam malo kad propustila učiniti, čini se da samo moraš kleknuti i za minutu možeš nastaviti dalje po poslu i obavezama.
Napomenula bih jedino da prije vježbi, recimo nakon prvog Tibetanca, nije loše (ionako se morate ispružiti kod drugog) leći, podignuti koljena, stopala i prsti na nogama ravni, udah i kod izdaha čim više pupak priljubiti podu.
To se odnosi na nas koji imamo problema s kičmom u obliku slova "S", kičmu trebate čim više izravnati da budete "I", a onda navaliti na Tibetance.
Kada zauzmemo jedno mjesto na svojem meditacijskom jastuku, postajemo sami svoj samostan. Na te sam riječi naišla u knjizi "Staza sa srcem", Jacka Kornifielda.
U principu, imam svoj jastuk i ondje zidam ono što želim, u što vjerujem, neovisno o tuđim uvjerenjima i filozofijama.
Biblija, ta knjižurina od 1500 stranica nosi temelje mog samostana, iako promišljanja gradim sama, analizirajući literaturu koja odgovara mom poimanju kako bi izgledao život kada bi svi radili na sebi, barem pet minuta dnevno. Mora da bi se tada svi strašno voljeli i posve razumjeli!
Zauzeti samo jedno mjesto tumačim i na način - ne sjediti na dva stolca, ne grabiti "još samo ovo", dakle biti savjestan i razborit.
Bibliju ne treba shvaćati doslovno, to uglavnom čine oni koji je nikad nisu uzeli u ruke i malo bacili pogled o čemu se tu zapravo radi. Nije ni svaka turska sapunica glupa ili finski film užasan. Treba pokušati odvojiti se od vlastite odbojnosti i dati nečemu šansu, kušati. Sa stavom da je ludost teza na relaciji zmija - Adam - Eva - jabuka, i ne odeš malo dublje iskopati što je pisac želio reći - očekivano je i površno.
Ključ Biblije možda se nalazi na stranici 1390, gdje saznajemo za nakanu Biblije: religijski osmisliti svijet i događaje u njemu. Kad to uvidimo, možemo se prepustiti mašti i zamišljati bitke Dobra i Zla, Oholosti i Skromnosti, upijati simbolike i prepustiti se, pa kako bude.
Kada sam se prije par godina počela uživljavati u vjeru, bila sam jedna od onih što misli - ajme, kako ću se sad upustiti u čitanje toga, a nemam pojma kad pada koji blagdan, osim Božića? Uskrs uvijek moram pogledati kad će biti?
Zatim, nije baš da bezgrešno živim, otkud uopće krenuti? I onda sam nekako shvatila da je možda najveća sreća - uopće težiti boljem, iskrenijem, sretnijem, mirnijem životu. Ne željeti biti negdje drugdje, s nekim drugim, biti netko drugi. Tako sam shvatila da imam sve što mi treba.
Negdje u to vrijeme, do mene je doputovala knjiga "Tragajući za sobom" autorice Branke Jakelić. Ovo su mi možda pa najdraži odlomci i citati kojima se i ona sama poslužila, a dotakla se Adama i Eve na vrlo logičan način.
Knjigu često pogledam svako toliko, samo da se podsjetim bitnog.
"Nitko ne može znati što su posljednje stvari. Moramo ih zbog toga prihvatiti onako kako ih doživljavamo. I ako jedno tako iskustvo pomogne da život učinimo zdravijim, ili ljepšim, ili potpunijim, ili smislenijim za samog sebe i za one koje volimo, možemo mirno reći: Bila je to Božja milost."
C.G. Jung
Nepoznat autor napisao je: "Vrlo je bitno posjedovati tajnu, predosjećaj nepoznatih stvari. To ispunjava život numinosumom. Onaj tko to nikada nije iskusio, propustio je nešto bitno. Čovjek mora osjetiti da živi u svijetu koji je na izvjestan način tajanstven: da se događaju i da se mogu iskusiti takve stvari koje ostaju neobjašnjive; da se ništa ne može predvidjeti. Ono što je neočekivano i nevjerojatno sastavni je dio ovog svijeta. Tek tako shvaćen život može biti ispunjen."
"Kad se sada osvrnem na prijeđeni put, vidim mnogo neravnina i okuka. Nije uvijek bilo lako ići tuda. Često sam posrtala, nekad je bilo vrlo teško ponovno se dići. Nekoliko puta sam došla čak do samog ruba. Jednog sivog zimskog dana, kasnih sedamdesetih, ležala sam na hematološkom odjelu zagrebačke bolnice "Rebro" bolujući od leukemije. Bila sam u vrlo lošem stanju, danima prikovana za krevet i igle kroz koje su tekle infuzije i transfuzije, bez volje i nade u slijedeći trenutak. Padao je snijeg. Odjednom, jedna je sjenica sletjela na prozor pored moga kreveta. U kljunu je nosila zelenu travku, znamen života... Često sam kasnije znala reći da je ta bolest bila najdragocjenije moje iskustvo, iskustvo koje me potaklo da se konačno počnem otvarati Življenju i njegovu istinskom smislu..."
"Kao i obično, priča počinje od početka, odonuda otkuda počinje pripovijest o čovjeku i njegovu postanku. Priča počinje još i prije, ona počinje samim početkom stvaranja. O tom početku različite religije i učenja govore različitim riječima i različitim slikama, no svi se slažu u tome da je u samom svom početku svijet bio sastavljen iz jednog komada.
Sve religije svijeta slažu se i u tome da svijet jest Jedno; u biti svojoj svijet, sa svim onim što sadrži, i mi u njemu jedna smo jedina jedinstvena cjelina, premda toga nismo svjesni. U samom početku sve što je stvoreno s Bogom je i svojim prapočelom u instinktivnoj, nesvjesnoj vezi i djeluje neposredno, svojom iskonskom prirodom koja djeluje, a da ne zna zašto tako djeluje. U tom stanju prvotnog jedinstva ne postoji spoznaja. Da bi spoznaja mogla postojati potreban je, naime, onaj koji spoznaje i ono što se spoznaje. Potrebna je, dakle, podjela na subjekt i objekt.
Smisao je evolucije - smisao osvještavanja. Stvaranje započinje podjelom koja je bila potrebna da bi se evolucija počela odvijati. Kroz sukob napetosti, koja je simbolizirana brojem dva, rađa se spoznaja. Broj tri, koji je u simbolici brojeva izuzetno važan, rezultat je tog razvoja i predstavlja novo, osviješteno jedinstvo, savršeno djelo stvaranja. To trojedinstvo svoj odgovarajući izraz nalazi u svim religijama svijeta kao Otac, Sin i Duh sveti; Brahma, Višnu i Šiva; Izis, Oziris i Horus itd."
"Priča o početku evolucijskog puta lijepo je simbolizirana mitom o Adamu i Evi. U početku je Adam androgyn. Njegovo stanje svijesti je nesvjesnost; on je u intuitivnom jedinstvu sa svime. No, cilj je i smisao evolucije osviještenje i spoznaja te konačno postizanje svjesnog jedinstva sa svime. Put do njega vodi kroz polaritet i pad u materiju. Tek neprestanim izborima između dobra i zla, između svjetla i tame, između ljubavi i neljubavi - moguće je ponovno prevladati polaritet, te svjesno i dobrovoljno, s potpunom spoznajom, poput odmetnutog sina, vratiti se natrag svom pravom domu - Jedinstvu.
U svijetu u kojem živimo, materijalnom svijetu, sve je podijeljeno na dva pola. Ljudska svijest svoj materijalni izraz nalazi u mozgu koji je i sam podijeljen na dvije polovice - lijevu i desnu i svaka od njih ima posve specifične osobitosti i funkcije. Za spoznaju su oba pola neophodna; jedan bez drugog ne može postojati. Međutim, tako dugo dok smo fokusirani na jedan pol, mi ne možemo znati da istodobno jednakovrijedno postoji i drugi, njemu suprotan pol: stoga i postoji polaritet na našoj razini postojanja. Iza polariteta je jedinstvo koje koje možemo spoznati tek kad jasno sagledamo oba pola."
"Predaje govore o tome da je u Edenskom vrtu postojalo Drvo života i Drvo spoznaje dobra i zla. Da bi Adam razvio želju, koja je bila potrebna kako bi se evolucija počela odvijati, potrebna bješe prva podjela i stoga mu Bog pošalje san, gubitak svijesti, i iz cijelog čovjeka Adama uzme jednu stranu i stvori novu osobnost Evu - ženu, koja je zapravo pasivna, prijemčiva strana čovjeka i ona će podleći zavođenju zmije. Kušanjem plodova s Drveta dobra i zla doživješe oni polaritet koji znači poznavanje i mogućnost razlikovanja dobra i zla, a to je pretpostavka za mogućnost izbora slobodne volje.
Adam i Eva izgubili su, dakle, jedinstvo i dobili polaritet koji im daje mogućnost izbora i slobodne volje te sposobnost spoznaje i time priliku za ponovni povratak u Jedinstvo. ovog puta, međutim, to je svjesno, manifestirano jedinstvo."
"Kušanjem plodova s Drveta spoznaje dobra i zla, Adam i Eva padaju u svijet materije, trodimenzionalni svijet u kojem postoje prostor i vrijeme. Padom počinje proces učenja, proces osvještavanja.
Pad svjetla u tamu materije predstavlja involuciju, čije se kretanje prema dolje, u jednom trenutku, na svojoj najnižoj točci, transmutira u kretanje prema gore, u evoluciju. Ta čežnja za kretanjem prema gore prisutna je u svim živim bićima i tjera ih na to da traže svoju pravu domovinu. Čovjek tu čežnju naziva potragom za srećom i traži je u raznim stvarima, od ljubavi do materijalnih bogatstava, a sreća (onaj osjećaj mira i blaženstva za kojim svi čeznemo) zapravo nije ništa drugo doli prevladavanje polariteta i time ponovno pronalaženje izgubljenoga jedinstva."
"Na materijalno - tjelesnoj razini postojanja, tu potragu za jedinstvom predstavlja seksualnost. Seksualnim činom čovjek se stapa s drugim ljudskim bićem i, prevladavajući polaritet (koji se u tjelesnom manifestira kao spol), u trenutku orgazma on načas doživljava osjećaj sreće, jedinstva. U tom kratkom trenutku tjelesnog jedinstva s drugom osobom on je već "nalik Bogu" i može postići, stvoriti nešto što inače, kao čovjek svijeta polariteta, nije u stanju - on može stvoriti život, začeti. Međutim, blaženstvo koje proizilazi iz spajanja dvaju tijela nije trajno; tjelesni svijet, svijet materije, podliježe vremenu i prostoru i stoga je svaka materijalna i tjelesna sreća prolazna."
"Ako iskustvo seksualnosti prenesemo na duševnu i duhovnu razinu, lako možemo shvatiti da će ljudska čežnja za stalnom srećom biti utažena tek ponovnim povratkom u Jedinstvo, ono jedinstvo iz kojeg smo jednom proizašli. To konačno stupanje vlastite male, ograničene svijesti s velikom, sveobuhvatnom kozmičkom sviješću različitim se slikama i opisima u svim religijskim i ezoteričnim sustavima svijeta opisuje kao cilj; alkemijska svadba, conjunctio opositorum, unio mistica, mistično vjenčanje, prosvjetljenje itd.
Sve te slike i obilježja u osnovi predstavljaju isto - povratak božanskom Jedinstvu. Taj korak prema Jedinstvu nerazdvojivo je povezan s odricanjem od svoje male ograničene svijesti ili, da se poslužim rječnikom ezoterije, od svoga ega. Naime, tako dugo dok čovjek čuva dominaciju svog ega, on i dalje čuva i učvršćuje podijeljenost na dva pola. Tako dugo dok postoji "Ja", postoji i nešto što "nije Ja"; svako "ja želim" podiže zid oko mene, čovjeka, dijeli od Jedinstva.
Upravo stoga sve religije i svi ezoterični pravci podučavaju čovjeka da ljubi bližnjeg svoga jer samo je ljubav u stanju nadvladati dominaciju ega."
Ako možete, svakako potražite "Tragajući za sobom", s time da sam dio o Edipu i Jokasti, kojima se autorica prilično pozabavila, upotpunila knjigom "Antiroditelji", našeg poznatog seksologa Marijana Košičeka.
Do čitanja :))
Vjera je privatna stvar, intiman osjećaj između sebe i sebe, dakle Boga. Trebalo mi je neka dva i nešto desetljeća da to shvatim.
Sjećam se situacije na satu vjeronauka, nas nekoliko bombardiralo je časnu klasičnim pitanjima o Bogu, gdje živi Bog? Da li je itko vidio Boga? Tko je Bog? Kako On izgleda? U jednom trenutku, časna je rekla: "Bog je u nama". Pomislila sam - kako glupo. Kako Bog može biti u nama, pet godina idem na vjeronauk iščekujući sakrament Prve Svete pričesti i sve što na kraju osim hostije dobijem je "Bog je u nama"?
Kakva je ovo sprdačina?
Drugo... Ne, bilo ih je više, ali ajmo sad u ovom kontekstu upotrijebiti broj dva. Dakle, drugo veće razočarenje odnosilo se na bahatost moje matične crkve u kojoj sam krštena i naravski pohađala vjeronauk, gdje djeca iz miješanih brakova više jednostavno nisu bila dobrodošla. Osjećaj je bio nalik na onaj kad vas odbaci društvo, čak i gori.
Tada sam imala buntovnu fazu, odlazila sam na misu, ali ne bih dala kune prilikom prikupljanja lemozina. Osim fizičkog, opipljivog bunta, imala sam i duhovne uspone i padove. Malo bi "vjerovala", malo ne, čak sam imala period kad sam se "posvađala s Bogom", odnosno "Bog i ja nismo pričali". Ako se dobro sjećam bila sam ateist nekih pola godine, odnosno svakako sam išla u tom smjeru.
Ulaskom u dvadesetu godinu odvajam Boga od crkve kao institucije, ne zamaram se nosi li papa Prada cipele ili je toliko skroman da bi se najradije vozio taksijem 5km=20 kuna.
Mene molitva i vjera smiruju. Na neki način, tada se zaista bavim sobom. Kada bi se svi zaista bavili sobom i svojim problemima, svijet bi bio ljepše mjesto za suživot. Sobom se bavim i kad uživam u svojim interesima kao što su čitanje, kuhanje, vrtlarenje, šetnja s mojim psima. Ili samo gledam u nebo i dišem.
Ne zanima me ovo zemaljsko, što vrišti iz portala, novina, televizije - iza svega toga krije se čovjek. Usredotočena sam na vjeru kojoj se prilagođavam, a obuhvaća kršćanstvo kao okosnicu, uz malo začina: yogu, meditaciju, filozofiju, knjige samopomoći. I iza toga se krije netko, ali to mora da je neka pozitivna, nezatrovana osoba.
U knjizi "Dijagnostika karme" (S.N. Lazarev) naišla sam na slijedeći odlomak:
"Najdjelotvorniji mehanizam zaustavljanja i čišćenja karme je stalno, neprekidno stremljenje duhovnom savršenstvu. Sada mnogi govore o nužnosti vraćanja Bogu. Rekavši: "Ja vjerujem u Boga" i krenuvši u crkvu čovjek može ostati vrlo daleko od dodira s Božanskim. Vjera u Boga - to je proces u kojem se sjedinjuje duhovno i fizičko."
Ovaj blog dio je nekog mog procesa, ali i sortiranja podataka. Smatram se ovisnikom o fotografiji, zahvaljujući Picasa albumu i Pinterestu sve je u kakvom takvom redu. Od nedavno.
Glazbu i poveznice bilježi youtube povijest, ono aktualno u trenutku izdvajam na G+ računu, ali sve sam više zatrpana bilješkama i viškom misli. Internet sve pamti, ne moram paziti da li je "dobro spremljeno", a ako se netko pronađe u ovim mojim virtualnim momentima - odlično.
