Bog je u nama

Vjera je privatna stvar, intiman osjećaj između sebe i sebe, dakle Boga. Trebalo mi je neka dva i nešto desetljeća da to shvatim.

Sjećam se situacije na satu vjeronauka, nas nekoliko bombardiralo je časnu klasičnim pitanjima o Bogu, gdje živi Bog? Da li je itko vidio Boga? Tko je Bog? Kako On izgleda? U jednom trenutku, časna je rekla: "Bog je u nama". Pomislila sam - kako glupo. Kako Bog može biti u nama, pet godina idem na vjeronauk iščekujući sakrament Prve Svete pričesti i sve što na kraju osim hostije dobijem je "Bog je u nama"?
Kakva je ovo sprdačina?

Drugo... Ne, bilo ih je više, ali ajmo sad u ovom kontekstu upotrijebiti broj dva. Dakle, drugo veće razočarenje odnosilo se na bahatost moje matične crkve u kojoj sam krštena i naravski pohađala vjeronauk, gdje djeca iz miješanih brakova više jednostavno nisu bila dobrodošla. Osjećaj je bio nalik na onaj kad vas odbaci društvo, čak i gori.
Tada sam imala buntovnu fazu, odlazila sam na misu, ali ne bih dala kune prilikom prikupljanja lemozina. Osim fizičkog, opipljivog bunta, imala sam i duhovne uspone i padove. Malo bi "vjerovala", malo ne, čak sam imala period kad sam se "posvađala s Bogom", odnosno "Bog i ja nismo pričali". Ako se dobro sjećam bila sam ateist nekih pola godine, odnosno svakako sam išla u tom smjeru.

Ulaskom u dvadesetu godinu odvajam Boga od crkve kao institucije, ne zamaram se nosi li papa Prada cipele  ili je toliko skroman da bi se najradije vozio taksijem 5km=20 kuna.

Mene molitva i vjera smiruju. Na neki način, tada se zaista bavim sobom. Kada bi se svi zaista bavili sobom i svojim problemima, svijet bi bio ljepše mjesto za suživot. Sobom se bavim i kad uživam u svojim interesima kao što su čitanje, kuhanje, vrtlarenje, šetnja s mojim psima. Ili samo gledam u nebo i dišem.

Ne zanima me ovo zemaljsko, što vrišti iz portala, novina, televizije - iza svega toga krije se čovjek. Usredotočena sam na vjeru kojoj se prilagođavam, a obuhvaća kršćanstvo kao okosnicu, uz malo začina: yogu, meditaciju, filozofiju, knjige samopomoći. I iza toga se krije netko, ali to mora da je neka pozitivna, nezatrovana osoba.

U knjizi "Dijagnostika karme" (S.N. Lazarev) naišla sam na slijedeći odlomak:

"Najdjelotvorniji mehanizam zaustavljanja i čišćenja karme je stalno, neprekidno stremljenje duhovnom savršenstvu. Sada mnogi govore o nužnosti vraćanja Bogu. Rekavši: "Ja vjerujem u Boga" i krenuvši u crkvu čovjek može ostati vrlo daleko od dodira s Božanskim. Vjera u Boga - to je proces u kojem se sjedinjuje duhovno i fizičko."

Ovaj blog dio je nekog mog procesa, ali i sortiranja podataka. Smatram se ovisnikom o fotografiji, zahvaljujući Picasa albumu i Pinterestu sve je u kakvom takvom redu. Od nedavno.
Glazbu i poveznice bilježi youtube povijest, ono aktualno u trenutku izdvajam na G+ računu, ali sve sam više zatrpana bilješkama i viškom misli. Internet sve pamti, ne moram paziti da li je "dobro spremljeno", a ako se netko pronađe u ovim mojim virtualnim momentima - odlično.