To je bilo vrijeme kada je fotokopiranje tek počelo doživljavati uzlet, možda koju godinu ranije kad si bio bolestan netko iz razreda išao je po nalogu razrednika kod tebe kući kako bi sve stigao prepisati i ne bi kasnio s gradivom. O tome se tada jako vodilo računa.
Ako dobro pamtim, fotokopiranje se "dogodilo" između sedmog i osmog razreda, to je bila prava revolucija kada si bio bolestan - naime više nitko nije morao ići kod nikog, sve se dalo fotokopirati u malom kiosku pored škole.
Prije dvadeset godina, moj džeparac iznosio je točno 120 kuna, možda su tada bili i "hrdi", ali kad su osvanule kune, to je bila ta cifra u kunama. Imala sam plaćenu pokaznu i marendu u školi, i džeparac sam trošila na nekakve luksuze kao kakva štosna pernica, Teen, kazetu kakve omiljene grupe ili pjevača i slično, baterije za walkman.
Kopiranje u knjižnici bilo je kunu, ako ne i dvije, izvan zgrade još je uvijek sve bilo u povojima, nekakvih osamdeset lipa, čak nisu svi htjeli ni kopirati jednostrano. I tako sam se bacila na posao i dvadeset najvažnijih stranica knjige stisla na pet lista, mama mi je papira uvijek donosila s posla, obično bih ga rezala na pola i stavljala u neke trenutno omiljene korice bilježnice kupljene u Trsu; korice bi počupala ljeti, kad prođe škola i onda dalje koristila za privatne potrebe.
Bila su to simpatična, slatka vremena kada nitko nije znao mnogo kao što danas svi znaju sve o svemu, pa nakon zanimanja za yogu, potom Tibetance, budizam itd. moji su imali užasan predosjećaj kako je naredni korak odlazak u Hare Krišnu.
Danas Pet Tibetanaca mogu skinuti u pdf formatu, pogledati na youtube-u, komentirati na forumu, svako toliko negdje osvane neki tekst o tome. Ipak, iako sve već znam napamet, uvijek prebirem po svojim listovima, uživajući u svom rukopisu od nekad, sve je to bilo toliko davno da skoro tako više ni ne pišem.
Sve pisano tehničkom olovkom i održalo se. Greškice kod prepiske prepravila bi brisanjem gumicom, kakav korektor, to mi je tada bio snobizam, mi smo lizali kraj gumice pa po greški.
Osim što vježbe osobu proljepšaju izvana, zaista se smirite iznutra. Treći Tibetanac je jedna od onih vježbi koje možete odraditi u uredskom toaletu ili garderobi dok šećete nekim trgovačkim centrom.
Imala sam faze kada sam redovitije ili pak na preskoke prilazila tim vježbama, ali trećeg sam malo kad propustila učiniti, čini se da samo moraš kleknuti i za minutu možeš nastaviti dalje po poslu i obavezama.
Napomenula bih jedino da prije vježbi, recimo nakon prvog Tibetanca, nije loše (ionako se morate ispružiti kod drugog) leći, podignuti koljena, stopala i prsti na nogama ravni, udah i kod izdaha čim više pupak priljubiti podu.
To se odnosi na nas koji imamo problema s kičmom u obliku slova "S", kičmu trebate čim više izravnati da budete "I", a onda navaliti na Tibetance.
